27/07/2025
Otkupljivanje i ustupanje otpisanih kreditnih plasmana je LOPOVLUK KOJI SE LEGALIZIRA ODLUKAMA SUDOVA. TOME SE MORA STATI NA KRAJ!
OPĆINSKI SUD U KOPRIVNICI
Na poslovni broj: P-###/2025
Pravna stvar:
Tužitelj: XY, TZ 20., 48000 Koprivnica, OIB:
#########xx koju zastupa D. V., odvjetnik iz Zagreba
Tuženici: 1. X BANK d.d. X avenija y., 10000 Zagreb, OIB:
############
2. XY d.o.o., H###x yy., 10000 Zagreb, OIB:#########xx
Radi: utvrđenja prividnosti Ugovora o cesiji i Aneksa
Ugovora o cesiji, te brisanja upisa založnog prava na
nekretninama u korist II-tuženika
VPS: 1.327, 23 €
P O D N E S A K
tužiteljice
Tužiteljica se ovim podneskom očituje na navode II.-tuženika u Odgovoru na tužbu od 19. lipnja 2025. godine i navode u Odgovoru na tužbu I.-tuženika od 2. srpnja 2025. godine.
I. Tužiteljica je vrijednost spora odredila sukladno odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama jer se radi o utvrđivanju nepostojanja određenog prava odnosno pravnog odnosa, što nije povezano s visinom tražbine koja je predmet nepostojećeg pravnog odnosa cedenta (ovdje I-tuženik) i cesionara (ovdje II-tuženiku) iz Ugovora o cesiji zaključenog dana 25. siječnja 2018. godine jer je je navedeni Ugovor prividni ugovor koji ne proizvodi nikakve pravne učinke. Predmet spora nije tražbina iz toga prividnog ugovora pa iznos tražbine ne može biti osnovica za utvrđivanje visine sudske pristojbe niti troškova ovog parničnog postupka.
II. Tužiteljica je u tužbi savršeno jasno ukazala na razloge i dokaze koji navedeni Ugovor o cesiji čine prividnom poslovnim događajem koji ne može imati nikakav pravni učinak.
U ovom podnesku se tužiteljica neće upuštati u raspravljanje I-tuženikom i s II.-tuženikom o njihovim svjesno nedobronamjernim interpretacijama pojedinih pravnih instituta i pojmova te prava tužiteljice da traži svaku pravnu zaštitu koju joj postojeći pravni sustav osigurava.
III. Tužiteljica polazi od temeljnog i obveznog elementa cesije kao instituta obveznog prava, a to je da cedent (vjerovnik- ovdje I.-tuženik) ima postojeću valjanu i dospjelu tražbinu prema dužniku u trenutku sklapanja ugovora o cesiji. Smanji li se obveza glavnog dužnika, smanjuje se i jamčeva obveza (ovdje obveze tužiteljice). Jamac može prema novom vjerovniku (ovdje II-tuženiku) isticati sve prigovore koji se odnose na njega, osim prigovora da nije ovlašten od tužiteljice (jamca) zahtijevati ispunjenje.
IV. Tužiteljica je u točki III. tužbe detaljno obrazložila postupak koji je I-tuženica bila dužna provesti prije otpisa iznosa kredita i kamata, dakle, prije otpisa dospjele tražbine koja je predmet cesije, u postotku rizične skupine u koju je tražbina bila svrstana i u iznosu koji je kao postojeća dospjela tražbina ( podobna za cesiju) navedena u ugovoru o kupoprodaji plasmana koji kao prodavatelj (ovdje I.-tuženik) namjeravao sklopiti sa stjecateljem (II-tuženikom), uključujući i datum namjeravanog sklapanja ugovora, a sve uz suglasnost Hrvatske narodne banke na nacrt ugovora. Otpis umanjenja vrijednosti i rezerviranja su morala biti knjižena u račun dobiti i gubitaka na teret troškova. Općepoznata je činjenica da trošak nije prihod odnosno da nije tražbina koja se može ustupati (cedirati) jer je to već izvršeno umanjenje (otpis) vrijednosti tražbine iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. 5140460459-20010351309/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Iz tog razloga II-tuženik je mogao od jamca (ovdje tužiteljice) zahtijevati ispunjenje samo znatno smanjenog (neotpisanog) dijela tražbine (ako je još postojao u času pripremanja nacrta ugovora o kupoprodaju plasmana) s datumom i iznosom na koji je Hrvatska narodna banka dala suglasnost.
Zahtijevanje ovrhe na kući tužiteljice, koja je njezin jedini dom, je ne samo nepoštena poslovna praksa obadva tuženika, nego i (u zloj vjeri!) stjecanje bez pravne osnove pokretanjem ovrhe na nekretnini koja je višestruko vrjednija od eventualne valjane i dospjele tražbine na koju je Hrvatska narodna banka dala svoju suglasnost u nacrtu ugovora o kupoprodaji plasmana. Zbog svjesnog i namjernog prikrivanja iznosa eventualno odobrenog preostalog postotka tražbine koji bi, kao tražbina koja egzistira kao valjana i dospjela, tužiteljici je uskraćena mogućnost zahtijevanja da sud provede test razmjernosti iz čl. 80 b. st. 2 i 3. Ovršnog zakona, a iz razloga što bi prodaja založene nekretnine na kojoj se traži ovrha bitno narušila pravičnu ravnotežu između interesa tužiteljice kao ovršenog jamca (založnog dužnika) i ovrhovoditelja (ovdje II-tuženika).
V. Ugovorom o kupoprodaji plasmana na koji je Hrvatska narodna banka dala svoju suglasnost došlo je do prestanka prijašnje obveze iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. 5140460459-20010351309/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, na način da cesija predstavlja novu pravnu osnovu, nastala je novacija (obnova) navedenog Ugovora. Prestankom prijašnje obveze, prestaje i jamstvo za tu obvezu na način i u visini iz navedenog Ugovora. Na novog vjerovnika može kao sporedno pravo preći samo jamstvo za smanjenu tražbinu i to samo za iznos postotka tražbine u iznosu koji je u nacrtu ugovora o kupoprodaji plasmana na koji je Hrvatska narodna banka dala suglasnost.
VI. Ukoliko bi sud prihvatio tvrdnje tuženika o valjanosti i dospjelosti tražbine iz Ugovora o cesiji zaključenog dana 25. siječnja 2018. godine, iako je ta tražbina u potpunosti izmijenjena i velikim umanjenjem vrijednosti (otpisom u formi porezno priznatog rashoda) i s obzirom na nastalu novaciju prvobitnog ugovora novom pravnom osnovom (kupoprodaja plasmana, a ne više davanje kredita), sud bi II-tuženiku omogućio nezakonito stjecanje bez osnova. To iz razloga što dužnik (korisnik kredita) nije dao svoju suglasnost, a ni založni dužnik – jamac (ovdje tužiteljica) da se na temelju cediranog eventualnog iznosa od najviše 10% prvobitne tražbine po osnovi iskorištenog namjenskog kredita od založnog dužnika (ovdje tužiteljice) naplati i otpisanih 90% glavnice i dospjelih kamata, a to bi direktno dovelo do nedostatka osnove za stjecanje, tj nedostatka pravne (ugovorne) osnove za prijelaz imovine založnog dužnika – jamca (ovdje tužiteljice) u imovinu II-tuženika.
Glavna svrha svakog ugovora jest ono što stranke žele ugovorom postići, a ta glavna svrha upravo ovisi o pravnoj osnovi, odnosno o postignutoj suglasnosti volja ugovornih stranaka. Kod stjecanja bez osnove nema suglasnosti, odnosno nedostaje temelj za valjanost tražbine. Kako je Ugovorom o kupoprodaji plasmana na nacrt kojeg je Hrvatska narodna banka dala svoju suglasnost potpuno promijenjena pravna osnova za tražbinu koja je cedirana II-tuženiku, tom novacijom je kao sporedno pravo potpuno izmijenjena i obveza založnog dužnika – jamca (ovdje tužiteljice) pa više ne postoji njezina obveza da u 100-postotnom iznosu ispuni obvezu korisnika namjenskog kredita iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. 5140460459-20010351309/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Provođenje ovrhe na temelju prividnog Ugovora o cesiji zaključenog dana 25. siječnja 2018. godine, osiguralo bi II.-tuženiku da nepoštenom poslovnom praksom i bez valjane pravne osnove stekne najmanje 90% iznosa od tražbine iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. 5140460459-20010351309/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama.
Tužiteljica nije dužna podržavati očiglednu drsku nepoštenu poslovnu praksu tuženika niti se pokoriti njihovom vrlo dubioznom načinu korištenja instituta navodne poslovne tajne, a s isključivim ciljem da bez pravne osnove oduzmu tužiteljici njezinu jedinu nekretninu ili da za možda 10% nepoštenom poslovnom praksom dobiju 100% tražbine koja je predmet Ugovora o cesiji kojim se prikriva njihova nepoštena i zlonamjerna poslovna politika i poslovna praksa.
U Zagrebu 23. srpnja 2025. godine X.Y.
zastupana po punomoćniku: